Featured

Prolaznici

Image may contain: one or more people, shoes and indoor

Jeste li se ikada zapitali koji je smisao života?
Koja je svrha života kada na kraju svejedno umiremo?

Uporno govorimo da se vremena mijenjaju i da vrijeme prolazi, ali zapravo prolazimo mi. Mi smo ti koji se rode, rastu,odrastaju,stare i umiru. Jeste li se ikada osjećali izgubljeno?

Jeste li ikada bili toliko ljuti ili odlučni da ste bili sposobni spakirati svoje stvari u kofer i otići?
Destinacija: neko bolje mjesto.

Zašto niste tada to i napravili? Put pod noge pa kud vas put odvede. Možda stvarno naiđete na bolje mjesto, iluziju boljeg života. Mi smo prolaznici. Prolazimo i lutamo ovim svijetom tražeći smisao života.

Tako lutajući svijetom tragamo za uspjehom, srećom, ljubavi, razumjevanjem. Kada nađemo nešto od toga nastanimo se. Kada to izgubimo, ponovno skupljamo stvari i krećemo dalje na put.

Prolazimo razne dijelove svijeta, lutamo, viđamo sve, od strahote do ljepote. Lutamo sve dok ne pomislimo da smo našli svoj smisao života. Tada se vežemo za jedno mjesto i ostajemo tamo. Dok ne dođu pozne godine i vrijeme nas pregazi, kako to često opisujemo.

Ponovno postajemo prolaznici, lutalice. Naša duša nastavlja tradiciju i nastavi lutati. Što se kasnije s njom dogodi nitko ne zna.

 

Visit my Facebook page for more: https://www.facebook.com/ljudskagreska/  (@ljudskagreska)

Ljubičasta / Purple

Image may contain: flower, plant, nature and text

Kazaljke su starinskoga sata stale – mala na tri, velika na dvanaest… Još jedna noć bez spavanja, još jednom su razmišljanja progutala vrijeme za san.

Nije mogao zaspati. Mislio je na nju. Dugu smeđu kosu, crni kaputić i njen šal. Proklet bio.

Njen blijedo ljubičasti kašmirski šal još uvijek je viorio po njegovim mislima. Kako je predivno izgledala dok je povlačila zadnje dimove iz dogorjele cigarete na prozoru vlaka. Htio joj je prići, htio ju je upoznati, makar upitati za cigaretu. No, iako mu je mozak radio sto na sat, tijelo nije htjelo surađivati.

Promatrao ju je iz kupea otvorenih vrata i nadao se da će ostvariti neki kontakt s njom. Sve je ostalo na nadi. Bacivši čik cigarete kroz prozor, djevojka je prozor zatvorila, okrenula se i otišla na suprotnu stranu vagona.

Možda nije ušla u njegov život, ali mu zato iz glave ne izlazi. Ostaje samo nada da će se negdje ponovno sresti.

Marioneta

Opet su tu. Opet me pritišću. Opet me lome.

Nekada stvarno mislim da im je nemoguće pobjeći. Koliko god mislila da sam u prednosti, da sam korak ispred njih, one se opet pojave kao začarane. Odjednom se pojave, iskoče u mojoj podsvjesti kad se najmanje nadam, kad ih najmanje želim. Crne misli, prate me u stopu, poput vlastite sjene. Potiču razmišljanja kojih sam se jedva riješila, a sad su eto, opet tu. Kako da ih otjeram?

Previše sam umorna za još jednu igru, poput male marionete koja je već na toliko predstava plesala da se umorila. Konci koji su je onako energično i veselo poticali na ples i veselje sada su već toliko istrošeni da ni oni više nemaju volje kretati se i truditi. Nestao je onaj osmjeh sa lica, koji je bio tu pa makar i nacrtan. Umorila sam se od jurnjave za srećom u životu. Možda je do mene, možda uistinu postajem slijepa pa ne vidim ono što imam, nego čeznem za onim što nemam.

Fali mi nešto što još ne mogu točno precizirati. Je li to obiteljska ljubav koja je s vremenom isparila? Gdje je moja sestra sada? Davno je bilo obećanje da će uvijek biti tu za mene a više ne zna pitati ni kako sam. Jesam li to obećanje samo izmislila? Gdje su one osobe koje su rekle da me nikada neće napustiti, koji su rekli da me ne smiju i ne žele izgubiti? Skoro pa sam zaboravila kako im lica izgledaju. Zar je do toga došlo? Zar smo stvoreni da budemo sami?

Zašto ne dozvoljavamo osobama koje žele biti uz nas, kraj nas i paziti na nas, da to i budu? Zašto se uporno bojim nekome pružiti priliku, zašto mislim da to sve neće funkcionurati, zašto mislim da ću povrijediti one kojima dopustim da mi se toliko približe? Kao što već rekoh, crnim mislima je ne moguće pobjeći. Teško se otjeraju a vrlo lako vrate. Okidač za njihovo nesvjesno dozivanje mogu biti i najjednostavnije stvari, stara pjesma koja se dugo nije vrtila na radiju, neka slika, crtež, parfem, poruka, najobičnija riječ…

Ma samo hrabro! Hrabri se ne lome! Uporno i pozitivno, u inat crnim mislima, pa `ko duže izdrži!

Klaun (full short story)

klauun

Žustrim trzajem noge zbacio je glomaznu crnu cipelu na drugi kraj sobe za presvlačenje. Do vraga, – pomislio je – baš mu se sada to moralo dogoditi. Pulsirajuća bol u gležnju kao da je raspirivala vatru bijesa koji se budio u njemu. Dovukao se, uz popriličan napor, do stolice pred ogledalom. Bilo je teško čovjeku od metar devedeset, sa povrijeđenim gležnjom, napraviti ijedan korak – a kamoli pet.

Pogrbljeno držanje i bol u kralježnici odražavale su njegovu iscrpljenost. Skinuvši okruglu crvenu spužvicu sa grbavog nosa, zaključio je da je prestar za sve ovo. Već neko vrijeme osjeća da se kraj njegove karijere sve više bliži kraju, nema više onu poletnost, a ni volju. Postalo mu je teško praviti budalu od sebe da bi nasmijao druge. Polako je skidao svoje šareno odijelo, dio po dio, jer je znao da će ga svaki nagli pokret vjerojatno zaboljeti.

Opet dolazi promjena vremena, što znači da će ga svaka druga kost u njegovu gorostasnom tijelu boljeti. Nije ni to od jučer, nego od silnih lomova koje je zaradio na vratolomijama tijekom godina službe. Nakon presvlačenja koje mu je oduzelo više energije i truda nego što je očekivao, navukao je stari, smeđi, otrcani kaput i vratio se u surovu realnost.

Baš poput kaputa, život mu je također bio na neki način otrcan. Krpao je život jednako kako je krpao i stari kaput. Volio je taj kaput. Uz velik napor ustao je sa stolice, pa odšepao do vrata. Svojom velikom rukom, iz prvog pokušaja, pronašao je kvaku na teškim vratima u polumračnoj prostoriji.

Šepajući, krenuo je niz ulicu razmišljajući kako će preživjeti još jedan dan, kako ovaj posao više nije vrijedan ugrožavanja njegova zdravlja i kako je vrijeme da ode u mirovinu. No, od čega će onda živjeti?

*****

Sjedio je u prljavoj sobi, oronulog i neuglednog izgleda, za stolom i pred pisaćom mašinom na kojoj se svaki petnaestak minuta neko slovo zaglavilo. U zadimljenoj sobi i pored napuknutog prozora često je tražio inspiraciju. Životna želja mu je bila ostaviti neki trag u ovome svijetu. Završio je neki pretjerano kritički članak na temu propadanja kulture u njegovu gradu.

Povremeno je pisao članke za lokalne novine, kako bi se jednom tjedno mogao počastiti čašom viskija u obližnjoj krčmi, ili pak kakvim odreskom za večeru. Vjerojatno je činjenica da si takav luksuz može priušiti jednom tjedno bila zaslužna za to što je naučio uživati u hrani i piću kada ima prilike. Kada je bio siguran da članak više neće mijenjati, posvetio se onome što ga muči u posljednjih mjesec dana.

Lice ispod šminke. Autobiografski roman. Pisao ga je već duže vrijeme, ali u ovih proteklih mjesec dana napisao je samo dva kratka poglavlja. Bio je ljut. Osim egzistencijalnih pitanja, mučilo ga je i to što nema inspiracije za roman koji piše po uzoru na vlastiti život. Kako je moguće da mu je život postao toliko dosadan i monoton da bi i samo opisivanje toga svega bilo čisto gubljenje vremena? Išao je sam sebi na živce.

Ništa od pisanja ni večeras. Umoran i potišten, popio je tabletu protiv bolova i dva Normabela sa ostatkom lošeg vina koje je dobio u redakciji kao ispriku za odgodu isplate plaće. Odšepao je do kreveta, te se ispružio na krevet. Nije dugo trebalo da ga lijekovi, skupa s vinom i umorom, natjeraju u san. Nadao se da će sutra biti bolji dan. Možda barem večer bude bolja, s obzirom da će dan vjerojatno prespavati.

Opet je sanjao isto. Propali roman, preranu smrt i dvoranu punu ljudi koji se na njegov nastup nisu ni zacerekali.

*****

Jedne večeri posjetio ga je stari prijatelj iz osnovne škole. Skroman i veseo, nešto nižeg rasta, i pivskog trbuha, podsjećao je na onog malog čovječuljka sa crnim cilindrom iz Monopolyja. Željko je dolazio iz siromašne obitelji, te zbog financijskog stanja nije mogao pohađati srednju školu. Naučio je nekoliko zanata u susjedstvu pa se uspio snalaziti s novcem od sitnih popravaka oko kuće. Željko je imao neki svoj način razmišljanja, uvijek bi dolazio do nekih rezultata svojim načinom, i iako je imao završenu samo osnovnu školu, brzina kojom bi računao bila je impresivna. Najviše je volio igrati šah. Ovo je bila klasična večer utorkom, kada su njih dvojica uz razgovor igrali šah.

-“Di si druže stari? Kako je? Jesi spreman na još jedan poraz u šahu?”- veselo je Željko krenuo sa vrata cvrkutati sav uzbuđen. Skinuo je kaput pa sjeo u fotelju pored stolića za kavu.

-“Dobro je druže, ide nekako… Posebno sam se pripremio za danas, mislim da se ti trebaš pripremiti na poraz.”- odgovorio je kroz polusmijeh.

Uz miris starog viskija koji služi samo za ovu priliku, partija šaha je krenula.

-“Radiš li gdje trenutno?”-

-“Pa, moglo bi se kazati tako. Trebam zmislit kak će prostor u kuhinji izgledat kad se budu završili grubi radovi. Ak to bu dobro onda nas mozda plate da i samu kuhinju ugradimo. To bu onda lepa plata znaš.”- odgovori Željko pomalo zamišljen.

-“Oho, pa lijepo to zvuči. Znači možda se ugriješ ove zime sa svojim drvima?”- dobacio je podignuvši obrvu u znak dobronamjerne šale.

-“A kaj je s tobom? Ti još pišeš one neke članke za novine? Ono di se praviš da si vel’ki i važni gospon?”- podrugljivo će Željko.

-“A moram nekako zaraditi da želudac ne bude prazan i da se imam s čime grijati. S obzirom da odustajem od karijere dežurne budale u cirkusu, morat ću više toga pisati.”-

-“Čuj, a imo si ti zanimljiv život, što ne napišeš knjigu neku, pa s njom koju kintu zaradiš?”- ozbiljnije će Željko.

-“Ne znam, imam nešto u planu… Ali ni to nema tko platiti. S čime da platim tisak? Tko će mi knjigu napravit bez novaca? Nitko.”- otpuhnuo je tužno.

-“‘Bemu miša, pa što nisi reko? Ajde ti to fino napiši, i kad saznaš kolko košta ja bum ti pomogel sa nofcima. Po firmi se šuška da bi mogo dobit veću plaću zbog puno prekovremenih sati. Ja ću pomoći tebi, a od prodaje mi vratiš dio novaca da mogu mirno živjet i da kuća nije hladna. Ha? Što kažeš? Nas dva školska druga zajedno u biznisu.”- sav uzbuđen reče Željko, koji je toliko poštovao prijatelja da je vjerovao u njegov uspjeh više od njega samoga.

-“Ne znam, ne zvuči ta tvoja zamisao loša uopće. Morat ću razmislit, jer naposljetku, nisam još ni završio roman. Uistinu moram dobro razmislit. Sviđa mi se ta tvoja ideja. Kad bi to uspjeli do idućeg rođendana bi se mogli i počastiti nekom večerom ili damama s ulice.”- snenih očiju odgovori, zamišljajući ljepši život.

-“Drago mi je da ti se sviđa”- ozarenog lica reče Željko, već zamišljajući zajednički uspjeh dva školska prijatelja.

-“Šah-mat! Izgubio si.” – ponosno reče, pa natoči obojici još viskija.

-“Eh druže moj…sjećaš li se starih dana? Kad smo se u cik zore doma vraćali? Sjećaš li se kakve smo spačke ko klinci činili?” – upita Željko otpivši gutljaj viskija i prisjećajući se djetinjstva.

-“To su druga vremena bila. Tada se nismo morali brinuti gdje ćemo spavati, kad ćemo kući doći, koga ćemo šetati i s čime ćemo račune platiti. Divna su to vremena bila.”-

Kako je noć odmicala razgovor se poveo o svemu, a stare uspomene kao da su ponovno oživjele. Dvojica školskih prijatelja ponovno su uživala, barem na kratko zaboravivši na probleme.

Razočaranje na Božić

„Na prodaju. Cipele za bebu. Nenošene.“
.

Upravo to pisalo je na komadu kartona, pored čovjeka koji je izgledao kao da je „mrtav iznutra“. U glavi mu je odzvanjalo tih šest riječi nekog pisca, kojeg se, osim po njima, sjeća iz osnovne škole po predebelim knjigama i dosadnom štivu u lektiri. Kao da je taj isti pisac proživio isto što i on – razočaranje.

Još uvijek u vojničkoj odori, sjedio je u baru i ispijao tko-zna-koje-po-redu pivo dok su se prazne krigle gomilale oko njega. Misleći da je ono najgore prošao, vesel i uzbuđen vratio se iz vojske kako bi Božić proveo sa djevojkom u koju je bio zaljubljen još od srednje škole. Obećala mu je da će ga čekati kada je odlazio u vojsku.

„Prokleta bila Margareto“ – pomislio je ispraznivši još jednu kriglu piva. Kada je odlazio u vojsku, otkrila mu je da čeka dijete. Ono što mu tada nije rekla – je činjenica da dijete nije njegovo. Do prije nekoliko sati živio je u zabludi i nadao se prekrasnom zajedničkom životu sa ženom koju voli.

U trenutku kada je kroz prozor njene kuće vidio nju i svog bivšeg najboljeg prijatelja koji je u naručju držao dijete zamotano u mekani pokrivač, život i snovi bili su mu totalno uništeni. Jedino o čemu je sada mogao misliti bilo je pitanje hoće li moći prodati cipele za bebu tako jednostavno kao što je Margareta izdala njega?

 wildberry

Klaun (short story)

Žustrim trzajem noge zbacio je glomaznu crnu cipelu na drugi kraj sobe za presvlačenje. Do vraga, – pomislio je – baš mu se sada to moralo dogoditi. Pulsirajuća bol u gležnju kao da je raspirivala vatru bijesa koji se budio u njemu. Dovukao se, uz popriličan napor, do stolice pred ogledalom. Bilo je teško čovjeku od metar devedeset, sa povrijeđenim gležnjom, napraviti ijedan korak – a kamoli pet.

Pogrbljeno držanje i bol u kralježnici odražavale su njegovu iscrpljenost. Skinuvši okruglu crvenu spužvicu sa grbavog nosa, zaključio je da je prestar za sve ovo. Već neko vrijeme osjeća da se kraj njegove karijere sve više bliži kraju, nema više onu poletnost, a ni volju. Postalo mu je teško praviti budalu od sebe da bi nasmijao druge. Polako je skidao svoje šareno odijelo, dio po dio, jer je znao da će ga svaki nagli pokret vjerojatno zaboljeti.

Opet dolazi promjena vremena, što znači da će ga svaka druga kost u njegovu gorostasnom tijelu boljeti. Nije ni to od jučer, nego od silnih lomova koje je zaradio na vratolomijama tijekom godina službe. Nakon presvlačenja koje mu je oduzelo više energije i truda nego što je očekivao, navukao je stari, smeđi, otrcani kaput i vratio se u surovu realnost.

Baš poput kaputa, život mu je također bio na neki način otrcan. Krpao je život jednako kako je krpao i stari kaput. Volio je taj kaput. Uz velik napor ustao je sa stolice, pa odšepao do vrata. Svojom velikom rukom, iz prvog pokušaja, pronašao je kvaku na teškim vratima u polumračnoj prostoriji.

Šepajući, krenuo je niz ulicu razmišljajući kako će preživjeti još jedan dan, kako ovaj posao više nije vrijedan ugrožavanja njegova zdravlja i kako je vrijeme da ode u mirovinu. No, od čega će onda živjeti?

klaun-written-by

Please visit my pages:
fb page: Ljudska greška (https://www.facebook.com/ljudskagreska/)
blogger: Sparky’s blog (sparkyblogy21.blogspot.com)

Monstrum se budi

Ponovo. Gušenje. Tjeskoba. Stres. Depresija. Zbunjenost. Bol. Praznina. Samoća.

„Izvini, ni ovu nisam pisao zbog tebe,
nego da branim dete što se krije iza pesme.
Onog dečaka u sebi, onog Petra Pana iza.
I sve ovo radim samo da njega ne izdam.
Jer, java ga ždere i guta ga tmina.
I treba mu pomoć da ostane divan.
Zato, eto kostima, eto bina i rima,
i svega što radim samo da njega ne izdam.
Izvini.“ (Marčelo)

Monstrum u meni se ponovno budi. Ponovno me tjera preko ruba moje izdržljivosti. Ponovno puca zid koji ga je čuvao, koji mu je branio da ugleda svjetlo dana, koji mu je branio da se probudi. Bolesno crn i bijesan malo po malo probija se kroz isti taj zid. Grebe i ne popušta. Glasno zavija unutar mene, unutar moje glave i duše. Najavljuje novi rat. Rat protiv monstruma, rat protiv same sebe. Najteža borba. Jednom sam ga pobijedila i nadala sam se da nikada više neću morati u borbu s njim. Ponovno mi puni glavu idejama. Žileti, tanki rezovi na koži, mrtvilo. Kako ostati priseban? Kako ne poludjeti? Kako se ne ozlijediti?

Sjebano je pokušavati i truditi se ostati jak kada znaš da si prepušten sam sebi. Kada znaš da nemaš potporu, kada znaš da nikog nije briga. Sjebano je boriti se sam protiv monstruma, protiv one strane samog sebe koju ne želiš slušati. Ne želim se ubiti. Ne želim se ozlijediti. Ne želim, ali ponekad – samo ponekad, kroz glavu mi prolete ideje, scene. Jezive scene. Stakleni pogled i osjećaj sreće, tijelo prepuno endorfinima i seratoninima, i blijedo tijelo sa presječenim zapešćima. Na licu grč koji predstavlja osmijeh, i naravno, osjećaj slobode – konačno. Bez ijedne crne misli u glavi, bez stresa, bez utega tjeskobe u tijelu i bez depresije. Slobodna. Sretna. Beživotna.

Po tko zna koji put podsjećam se da suze koje klize niz moje obraze nisu odraz slabosti. Uvjeravam samu sebe kako je to odraz činjenice da sam predugo bila jaka. Ponavljam si da će biti bolje, ponavljam si da će sve ovo proći i da ću jednoga dana biti sretna. Ako ponovim sve to dovoljno puta možda postane istina, možda to više neće biti laž. A što ako ne bude bolje? Što ako krene na sve gore? Što ako izgubim i ovo malo kontrole koju imam?

Tko će mi nadoknaditi sve ono što sam izgubila dok sam se borila sa monstrumom u sebi? Tko će mi vjerovati? Tko će biti u stanju shvatiti psihičku nestabilnost sa prilogom tjeskobe i depresije? Tko će mi popravit sjebane živce? Na koncu, tko će mi zakrpati presječene vene ako jednoga dana dođe i do toga? Sa samom pomišlju na sva ta pitanja naježim se. Znam da nitko to neće biti u stanju nadoknaditi. Znam da, ako jednom padnem u ponor crnila u koji me monstrum vuče, neće više biti druge šanse, neće više biti pomoći. Biti će kraj.

Kada me depresija prisili da zastanem, okrenem se i pogledam koliki sam put do sada već prešla. Originalna ideja monstruma bila je ubiti se prije osamnaeste. Zašto ne? Nakon toga sve krene nizbrdo, sve počne ići u kurac. Kada me monstrum počne vući dolje, u vlastiti pakao, sjetim se koliko sam daleko već uspjela stići. Toliko puta me skoro prevario. Toliko puta me dogurao do krajnje granice. Toliko puta sam se borila. Ono što mi daje snagu ići dalje je upravo to. Borila sam se i pobijedila sam. Borila sam se, za nikoga drugoga nego za sebe. Borila sam se za vlastitu egzistenciju. Kada bi postojali pehari za takve stvari, za borbe za vlastitu egzistenciju, polica bi bila puna pehara, a ne knjiga koje čekaju da ih pročitam. Kada se osvijestim na taj način, postane mi malo lakše.

Shvatim da sam toliko puta uspjela da bi bilo šteta odustati. Shvatim da sam stigla puno dalje nego se od mene očekivalo. Shvatim da se cijeloga života borim, samo za sebe, za nikoga drugoga. Shvatim da sam sve ovo do sada sama postigla. Nitko u publici, nitko u dijelu ovog kazališta od života pod nazivom „potpora“. Nitko ne kuži, nitko ne shvaća, nema razumijevanja. Nikoga naprosto nije briga. Oni ne da ne vide moje borbe, oni ne vide umjetnika u meni, oni ne shvaćaju da se može drugačije nego što oni misle da treba, drugačije nego što su oni. Kada je u pitanju pomoć, ljudi su sebični. Znam da ljubav prema sebi nije isto što i sebičnost, ali neki ljudi su uistinu sebični.

Kada si osoba koja se naučila oslanjati na tuđu pomoć i odjednom ostala sama, onda si sjeban. Onda gubiš sve, gubiš kontrolu, a konci kojima tu kontrolu postižeš odjednom su presječeni. Nema nikoga. Ostao si sam na pozornici sam. Kazalište tvog života je prazno, Nikoga u publici, nikoga u ložama. Tu i tamo poneka sjena koja te podsjeća na ljude koje si poznavao, ali nakon što trepneš one nestaju.

Borit ću se. Naravno da ću se opet boriti. Ne želim dopustiti monstrumu u meni da me pobijedi, da me poždere živu, da me ubije bez ispaljenog metka. Neću pasti bez ispaljenog metka. Život možda nije fer, ali ja želim fer borbu između mene i monstruma. I opet krećem u borbu svim silama. Ponovno me čeka teška i krvava bitka. Znači li to da me čeka još jedna pobjeda?