Žustrim trzajem noge zbacio je glomaznu crnu cipelu na drugi kraj sobe za presvlačenje. Do vraga, – pomislio je – baš mu se sada to moralo dogoditi. Pulsirajuća bol u gležnju kao da je raspirivala vatru bijesa koji se budio u njemu. Dovukao se, uz popriličan napor, do stolice pred ogledalom. Bilo je teško čovjeku od metar devedeset, sa povrijeđenim gležnjom, napraviti ijedan korak – a kamoli pet.
Pogrbljeno držanje i bol u kralježnici odražavale su njegovu iscrpljenost. Skinuvši okruglu crvenu spužvicu sa grbavog nosa, zaključio je da je prestar za sve ovo. Već neko vrijeme osjeća da se kraj njegove karijere sve više bliži kraju, nema više onu poletnost, a ni volju. Postalo mu je teško praviti budalu od sebe da bi nasmijao druge. Polako je skidao svoje šareno odijelo, dio po dio, jer je znao da će ga svaki nagli pokret vjerojatno zaboljeti.
Opet dolazi promjena vremena, što znači da će ga svaka druga kost u njegovu gorostasnom tijelu boljeti. Nije ni to od jučer, nego od silnih lomova koje je zaradio na vratolomijama tijekom godina službe. Nakon presvlačenja koje mu je oduzelo više energije i truda nego što je očekivao, navukao je stari, smeđi, otrcani kaput i vratio se u surovu realnost.
Baš poput kaputa, život mu je također bio na neki način otrcan. Krpao je život jednako kako je krpao i stari kaput. Volio je taj kaput. Uz velik napor ustao je sa stolice, pa odšepao do vrata. Svojom velikom rukom, iz prvog pokušaja, pronašao je kvaku na teškim vratima u polumračnoj prostoriji.
Šepajući, krenuo je niz ulicu razmišljajući kako će preživjeti još jedan dan, kako ovaj posao više nije vrijedan ugrožavanja njegova zdravlja i kako je vrijeme da ode u mirovinu. No, od čega će onda živjeti?
*****
Sjedio je u prljavoj sobi, oronulog i neuglednog izgleda, za stolom i pred pisaćom mašinom na kojoj se svaki petnaestak minuta neko slovo zaglavilo. U zadimljenoj sobi i pored napuknutog prozora često je tražio inspiraciju. Životna želja mu je bila ostaviti neki trag u ovome svijetu. Završio je neki pretjerano kritički članak na temu propadanja kulture u njegovu gradu.
Povremeno je pisao članke za lokalne novine, kako bi se jednom tjedno mogao počastiti čašom viskija u obližnjoj krčmi, ili pak kakvim odreskom za večeru. Vjerojatno je činjenica da si takav luksuz može priušiti jednom tjedno bila zaslužna za to što je naučio uživati u hrani i piću kada ima prilike. Kada je bio siguran da članak više neće mijenjati, posvetio se onome što ga muči u posljednjih mjesec dana.
Lice ispod šminke. Autobiografski roman. Pisao ga je već duže vrijeme, ali u ovih proteklih mjesec dana napisao je samo dva kratka poglavlja. Bio je ljut. Osim egzistencijalnih pitanja, mučilo ga je i to što nema inspiracije za roman koji piše po uzoru na vlastiti život. Kako je moguće da mu je život postao toliko dosadan i monoton da bi i samo opisivanje toga svega bilo čisto gubljenje vremena? Išao je sam sebi na živce.
Ništa od pisanja ni večeras. Umoran i potišten, popio je tabletu protiv bolova i dva Normabela sa ostatkom lošeg vina koje je dobio u redakciji kao ispriku za odgodu isplate plaće. Odšepao je do kreveta, te se ispružio na krevet. Nije dugo trebalo da ga lijekovi, skupa s vinom i umorom, natjeraju u san. Nadao se da će sutra biti bolji dan. Možda barem večer bude bolja, s obzirom da će dan vjerojatno prespavati.
Opet je sanjao isto. Propali roman, preranu smrt i dvoranu punu ljudi koji se na njegov nastup nisu ni zacerekali.
*****
Jedne večeri posjetio ga je stari prijatelj iz osnovne škole. Skroman i veseo, nešto nižeg rasta, i pivskog trbuha, podsjećao je na onog malog čovječuljka sa crnim cilindrom iz Monopolyja. Željko je dolazio iz siromašne obitelji, te zbog financijskog stanja nije mogao pohađati srednju školu. Naučio je nekoliko zanata u susjedstvu pa se uspio snalaziti s novcem od sitnih popravaka oko kuće. Željko je imao neki svoj način razmišljanja, uvijek bi dolazio do nekih rezultata svojim načinom, i iako je imao završenu samo osnovnu školu, brzina kojom bi računao bila je impresivna. Najviše je volio igrati šah. Ovo je bila klasična večer utorkom, kada su njih dvojica uz razgovor igrali šah.
-“Di si druže stari? Kako je? Jesi spreman na još jedan poraz u šahu?”- veselo je Željko krenuo sa vrata cvrkutati sav uzbuđen. Skinuo je kaput pa sjeo u fotelju pored stolića za kavu.
-“Dobro je druže, ide nekako… Posebno sam se pripremio za danas, mislim da se ti trebaš pripremiti na poraz.”- odgovorio je kroz polusmijeh.
Uz miris starog viskija koji služi samo za ovu priliku, partija šaha je krenula.
-“Radiš li gdje trenutno?”-
-“Pa, moglo bi se kazati tako. Trebam zmislit kak će prostor u kuhinji izgledat kad se budu završili grubi radovi. Ak to bu dobro onda nas mozda plate da i samu kuhinju ugradimo. To bu onda lepa plata znaš.”- odgovori Željko pomalo zamišljen.
-“Oho, pa lijepo to zvuči. Znači možda se ugriješ ove zime sa svojim drvima?”- dobacio je podignuvši obrvu u znak dobronamjerne šale.
-“A kaj je s tobom? Ti još pišeš one neke članke za novine? Ono di se praviš da si vel’ki i važni gospon?”- podrugljivo će Željko.
-“A moram nekako zaraditi da želudac ne bude prazan i da se imam s čime grijati. S obzirom da odustajem od karijere dežurne budale u cirkusu, morat ću više toga pisati.”-
-“Čuj, a imo si ti zanimljiv život, što ne napišeš knjigu neku, pa s njom koju kintu zaradiš?”- ozbiljnije će Željko.
-“Ne znam, imam nešto u planu… Ali ni to nema tko platiti. S čime da platim tisak? Tko će mi knjigu napravit bez novaca? Nitko.”- otpuhnuo je tužno.
-“‘Bemu miša, pa što nisi reko? Ajde ti to fino napiši, i kad saznaš kolko košta ja bum ti pomogel sa nofcima. Po firmi se šuška da bi mogo dobit veću plaću zbog puno prekovremenih sati. Ja ću pomoći tebi, a od prodaje mi vratiš dio novaca da mogu mirno živjet i da kuća nije hladna. Ha? Što kažeš? Nas dva školska druga zajedno u biznisu.”- sav uzbuđen reče Željko, koji je toliko poštovao prijatelja da je vjerovao u njegov uspjeh više od njega samoga.
-“Ne znam, ne zvuči ta tvoja zamisao loša uopće. Morat ću razmislit, jer naposljetku, nisam još ni završio roman. Uistinu moram dobro razmislit. Sviđa mi se ta tvoja ideja. Kad bi to uspjeli do idućeg rođendana bi se mogli i počastiti nekom večerom ili damama s ulice.”- snenih očiju odgovori, zamišljajući ljepši život.
-“Drago mi je da ti se sviđa”- ozarenog lica reče Željko, već zamišljajući zajednički uspjeh dva školska prijatelja.
-“Šah-mat! Izgubio si.” – ponosno reče, pa natoči obojici još viskija.
-“Eh druže moj…sjećaš li se starih dana? Kad smo se u cik zore doma vraćali? Sjećaš li se kakve smo spačke ko klinci činili?” – upita Željko otpivši gutljaj viskija i prisjećajući se djetinjstva.
-“To su druga vremena bila. Tada se nismo morali brinuti gdje ćemo spavati, kad ćemo kući doći, koga ćemo šetati i s čime ćemo račune platiti. Divna su to vremena bila.”-
Kako je noć odmicala razgovor se poveo o svemu, a stare uspomene kao da su ponovno oživjele. Dvojica školskih prijatelja ponovno su uživala, barem na kratko zaboravivši na probleme.
kustecandpoint. 